-Autor: Vlada Stanković

Očigledno je da i samo postojanje političkih suparnika izaziva nelagodu i bijes naizgled svemoćnih „vođa naroda“. Sama suština njihovog položaja navodnih nacionalnih spasitelja počiva na ideji ekskluzivnog i apsolutnog prava na znanje o tome šta je najbolje za narod i državu i time osporavanja bilo kome da o tome može imati iole drugačije mišljenje i, posebno, da ga smije javno ili čak manje javno iznositi. Sumnja u znanje „vođa“ vodi direktno do osporavanja njihove svemoći, čega se sve nesigurne autokrate najviše pribojavaju. Takav politički okvir, međutim, gotovo uvijek dovodi njihove suparnike u političko iskušenje da se sa „vođama naroda“ utrkuju u igri „Ko se više brine o svom narodu“ u kojoj zapravo važe samo dva pravila, oba unaprijed postavljena: 1) „vođa“ se uvijek žrtvuje za narod i državu protiv sopstvenih političkih i finansijskih interesa, i 2) svi su „vođini“ protivnici zapravo protiv naroda i rade za neke druge, obično strane nalogodavce.

Prvi potez Kemala Kiličdaroglua, lidera opozicione, a najstarije i duboko kemalovske turske Republikanske narodne partije nakon velike pobjede njihovog kandidata na izborima u Istanbulu 23. juna označio je njegovo pristupanje ovoj igri, pa time i prihvatanje njenih pravila po kojima je gotovo nemoguće pobijediti samoproklamovanog „vođu naroda“. Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan je upravo od svog prvog velikog poraza u dvije decenije, izbora u Istanbulu, započeo talas provokativnih akcija, sve grubljih kršenja čak i osnova međunarodnog prava i dogovora i otvorenog izazivanja Evropske unije i Amerike, znajući da će svaki njihov potez protiv sopstvenog režima iskoristiti za dodatno uskraćivanje prava sopstvenim građanima i nametanja prinudnog jedinstva prema „spoljnim neprijateljima“.

Opstanak na vlasti Erdogan vidi jedino kroz svoj povratak u najuži krug najmoćnijih „vođa naroda“, a trenutna gotovo potpuna isključenost iz najvećeg međunarodnog energetskog poduhvata u istočnom Mediteranu u vodama Kipra, primorala ga je na samostalne i, trenutno, potpuno izolovane akcije traženja nalazišta zemnog gasa, iz kojih su se povukle sve evropske kompanije. I upravo u toj isključenosti Turske iz aktivnosti ni 100 kilometara daleko od njene južne obale koje mogu dovesti do ogromnih prihoda i promjene ekonomske slike ovog dijela svijeta, Kiličdaroglu je mislio da je pronašao slabu tačku turskog predsjednika – njegovu nesposobnost da se brine o narodnim interesima. Za razliku od novog gradonačelnika Istanbula iz sopstvene partije Ekrema Imamoglua, čija je kampanja bila usredsrijeđena na građane nekadašnje prestonice i vođena tako kao da Redžep Tajip Erdogan i ne postoji, Kiličdaroglu je nedavno upitao „vođu naroda“ upravo ono što je on želio da čuje: A koliki je naš dio?

Erdogan je jedva dočekao ovaj naivni napad na njegov patriotizam kojim je njegov politički suparnik zapravo priznao da je upravo on, svemoćni predsjednik, jedini ko može da se stara o interesima naroda i države. Dani koji su uslijedili nakon Kiličdarogluovog pitanja Erdoganu zašto samo Turske nema među zemljama koje će se okoristiti od prirodnog bogatstva istočnog Mediterana, obilježeni su gotovo radosnim uzvicima turskog predsjednika na raznovrsnim događanjima o svemu što je on uradio upravo u „interesu naroda“: slanju brodova za istraživanje gasa u vode nezavisne Republike Kipar, slanju vojnih brodova koji ih prate, stalnim preletima ratnih aviona iznad teritorija Grčke i Kipra i, najprije, potpunom suprotstavljanju sankcijama i odlukama Evropske unije i SAD-a – svemu kako bi upravo, na sopstvenu političku štetu, branio „interese naroda“ od neprijatelja za koje lider suparničke partije očigledno radi!

Zamka u ovakvoj igri „A koliki je naš dio?“ krije se upravo u toj unaprijed izraženoj sopstvenoj nemoći da se nešto postigne drugačije osim prepuštanjem samoproklamovanim „vođama naroda“ da o svemu odlučuju. Njihovi interesi dovode do propagandnog cunamija kojim se samo uzak krug tema svrstava u proklamovane „interese naroda“, dok pravi, temeljni i mjerljivi interesi građana, pa time i njihovih država ostaju time potpuno isključeni iz političke stvarnosti.

Tokom mirnog avgustovskog odmora, Evropska unija je predložila Bugarku Kristalinu Georgievu za novu direktorku Međunarodnog monetarnog fonda. Odluka o njenom predlaganju i skorom sigurnom izboru, iznenadila je mnoge u Evropi. Ova dosadašnja moćnica Svjetske banke, pobijedila je unutar Evropske unije doskorašnjeg holandskog ministra ekonomije Jeruna Dajselbluma, koji je bio i predsjednik Evrogrupe, neformalnog tijela koje čine ministri ekonomije zemalja evrozone. Ovaj iznenađujući rezultat višestruko je značajan kao pokazatelj mogućnosti borbe za sopstvene interese čak i onih država koje unutar evrozone i Evropske unije, uopšte, geopolitički i ekonomski spadaju u najslabije – države Balkana i Mediterana.

Jerun Dajselblum je bio birokratski izvršitelj najgorih mjera štednje usmjerenih protiv građana – pa tek nakon njih banaka – ovih zemalja, prije svih Kipra, Grčke i Portugalije u periodu od 2013. do 2016. Ovim mjerama je oduzimana čak i privatna ušteđevina građana ovih malih država kako bi se podmirio dio potraživanja moćnih evropskih, najprije njemačkih banaka. Svojom arogancijom i istrajnošću u ovim mjerama za koje je nedavno i sam priznao da nisu bile niti efektivne niti pravedne, Dajselblum je primorao zemlje Balkana i Mediterana da se organizuju i na svaki način spriječe njegov izbor za direktora jedne od najmoćnijih svjetskih finansijskih institucija, čiji je politički uticaj jednak novcu kojim raspolaže.

Izbor Kristaline Georgieve time je dvostruko važan: kao pokazatelj sposobnosti ljudi iz ovog dijela svijeta oslobođenih kompleksa niže vrijednosti, i snage naizgled slabih država u ostvarivanju svojih interesa, kada uspiju da ove usklade makar i jednim dijelom sa interesima bliskih država. Ni okolnost da je zbog godina svoje buduće direktorke MMF-a morao da promijeni svoja pravila i pomjeri starosnu granicu sa 65 na 70 godina, nije spriječila donošenje odluke o njenom izboru, posle borbe u kojoj je bilo prljavih političkih podmetanja kao u bilo kom drugom političkom obračunu.

Ali, dok se ministar nepostojeće srpske diplomatije svađa sa Bugarskom upravo oko pitanja „koliki je naš dio?“ na koje je odgovor odavno već jasan, ova država štiti svoje interese tako što otvara, između ostalog, centar za rano otkrivanje autizma u Ohridu i ima svoju predstavnicu na čelu MMF-a. Ah da – i time što je ćirilica već na svim novčanicama eura – nešto nad čime bi se srpski novoprofiteri nacionalizma mogli zamisliti u trenucima kada ih prebrojavaju ili dok ustanovljuju praznik Svetih Ćirila i Metodija u godini kada se navršava 1.150 godina od smrti Konstantina – Svetog Ćirila. Čega se, za razliku od Bugara, očigledno nisu prisjetili.

(Autor je profesor Filozofskog fakulteta i upravnik Centra za kiparske studije)

Peščanik.net

---